IZVAN KOŽE
Nikada nisam bio tip od fotografije. Živio sam jednostavnim životom u uvjerenju da to nije za mene. Da nemam oko za fotku, smisao za dobar kadar itd. pa otuda možda i automatska averzija.
Fotografiju sam počeo primjećivati na drugačiji način nakon što sam upoznao svog prijatelja Marka. Takvu strast i žar tijekom fotografiranja nisam vidio ni kod koga u svijetu fotografije. Njegovi portreti su nešto najprirodnije i najljepše što sam do sada vidio. Tijekom vremena često sam se pitao što bi se dogodilo da... probam?
Nekako sam osjetio taj unutarnji instinkt i potrebu, što je rezultat mog divljenja lijepoj umjetnosti i vječite potrebe da u svemu... i ni u čemu pronalazim priče. Taj me unutarnji poriv uvijek odvodio izvan sigurne zone gdje svijet nije savršeno mjesto i gdje su ljudi istovremeno jednako dobri i jednako zli, ali samo nekako negdje pokušavaju preživjeti.
Svatko u sebi nosi neki svoj ožiljak kao trag iz prošlosti koji će ga zauvijek podsjećati na nešto što se dogodilo, ali nije zaboravljeno.
Ovo je moja prva serija fotografija nazvana Izvan kože. Ono što vidim u čovjeku pokušao sam prikazati kroz situacije, osjećaje i trenutke koje svakodnevno doživljavamo: dvojba, strah, nesigurnost, suzdržavanje, žaljenje za izgubljenim, usamljenost, iscrpljenost sobom i drugima, sreća… Po čemu su fotografije i dobile naziv. Osam fotografija ima svoj opis u obliku kratkog zapisa, što je oživjelo moju dugogodišnju ljubav prema takvom književnom formatu - kratkoj priči.
Osim prve i posljednje fotografije. Obje su počele i završile - negdje. Njihove priče ostavljam da ih se povede i završi gdje god, ali na vlastitu odgovornost. Priče su divlja stvorenja.
Je li mi uspjelo, nije ni važno. Meni je!
Hvala ovim divnim ljudima i mojim supermodelima s fotografija bez kojih ništa ne bi bilo moguće. Deset različitih osoba koje razdvaja karakter, a povezuje uzbudljiv i nepredvidiv scenarij - život. Hvala vam na podršci i što ste se prepustili vjerujući u običnu ideju.
Hvala mojoj dragoj prijateljici i književnici Elviri Slišurić koja me je usmjerila s nazivima fotografija i s kojom sam radio na sličnom mini internom projektu prije nekoliko godina.
Hvala mojoj dragoj prijateljici i književnici Elviri Slišurić koja me je usmjerila s nazivima fotografija i s kojom sam radio na sličnom mini internom projektu prije nekoliko godina.
Hvala dragoj fotografkinji Marini Hunjadi koja mi je nesebično dala svoj fotoaparat u ruke za igru i pomogla u donošenju konačne odluke.
A posebno hvala mom dragom prijatelju Marku Gracinu na moralnoj podršci i zbog kojeg danas znam što fotografija zaista treba predstavljati.
OSTAJEM
Prva fotografija iz serije fotografija Izvan kože. Fotografija se zove Ostajem.
Hvala prijateljici Ines Dubravac.
PROPUŠTAM
… prilike, telefonske pozive, snove, sreću, buđenja, tramvaje, televizijske programe, razgovore ni o čemu, jutarnje kave, usputne pozdrave, dodire, WhatsApp poruke, avanture, zalaske sunca, nove okuse, izlaske, koncerte, posebne trenutke… život.
Druga fotografija u seriji Izvan kože. Fotografija se zove Propuštam.
Hvala prijatelju Filipu Baotiću.
PLUTAM
Ne čujem glasove. Samo šum krošnje i vode dopire do mene jer mu dopuštam. Čujem i svoje misli. Napokon.
Neke su smiješne kratke životne scene, a neke nisu za komentirati.
Mirise ignoriram, bezukusni su. Nažalost. Tlo je izgaženo, hrapavo i puno mravi u selidbi, ali udobno.
Ne vidim tuđe pokrete, izobličena lica od lažne sreće ili goleme tuge i ne vidim sebe u stvarnosti. Samo se osjećam u drugoj dimenziji. Da sam tu dok jesam. Kad ne budem, ne znam gdje ću biti. Niti je važno dok sam u bestežinskom stanju. I dok plutam.
Treća fotografija iz serije zove se Plutam.
Hvala prijateljici Antoniji Pejić. Na svemu.
Hvala prijateljici Antoniji Pejić. Na svemu.
POKUŠAVAM
Udovoljiti tuđoj: potrebi, zamisli, želji, zahtjevu, iznenadnoj genijalnoj ideji, sreći.
Pokušavam udovoljiti prirodi i društvu.
Pokušavam udovoljiti prirodi i društvu.
Posebno tebi.
Dok jedeš sladoled iz pakiranja i držiš noge na stolu, šutim.
Pokušavam, ali nemoguće je udovoljiti sebi.
Pokušavam, ali nemoguće je udovoljiti sebi.
Četvrta fotografija iz serije. Pokušavam. Hvala dragoj Leticiji Ajtlbez.
PRONALAZIM
Dobrog prijatelja, dovoljno sreće, čistu potrebu, skriveni motiv, bar jedan razlog, razumno opravdanje i blaženi mir na rijetkim mjestima. Pronalazim često sebe u tebi.
Ne kritiziram te što pronalazim tvoju odjeću na čestim mjestima: na radijatoru, podu, mojoj strani kreveta. I što je neumorno tražiš, i skupljaš, i sparuješ.
Pronalazim rijetko sebe u sebi. Ne prepoznajem više sebe od sebe, ni u tragovima. Natačem čašu možda već i pokvarenog vina. A sutra je... obično sutra. Dobar dan za pronaći to malo sebe što je od mene ostalo.
Peta fotografija. Pronalazim. Hvala prijateljici Katarini Rimac.
Puštam
Pomisao o traženju krivca. Našu ideju o putu u Pariz. Suparničkoj momčadi. Tvog psa iz stana minimalno tri puta dnevno. Ljude da misle i govore. Mobitel da te opet ne nazovem. Tebe na miru. Ponekad alkoholu da djeluje polako. Vrijeme da učini svoje.
Šesta fotografija iz serije. Puštam. Hvala prijatelju Petru Mikuliću.
Prkosim
Životu. Sudbini. Tvrdoglavim ljudima pogotovo. Ponekad prijateljima. A često sebi. To mi daje snagu da prkosim i tebi. Da izazovem bar neku tvoju reakciju.
Reci nešto, poduzmi… nešto. Ne znam što. Bilo što. Samo nemoj ništa. Reagiraj. Odbij me. Reci mi da sam nemoguća. Samo nemoj šutjeti. I prestani mi neprestano govoriti - može i da sam u pravu. Jer nisam. Svojim ponašanjem i stavom potičeš me da ti prkosim još i više.
Danas ću namjerno prezačiniti ručak pa ako se zakašlješ i kažeš mi da sam pretjerala, i to je bar nešto.
Sedma fotografija. Prkosim. Hvala dragoj prijateljici Larisi Šomođi.
prihvaćam
Pomisao da možda sutra ništa neće biti kao danas. Prihvaćam prolaznost - vremena, ljepote, neponovljivih trenutaka. Da nestaje osjećaj - slobode, vječnosti i blagdanskog raspoloženja. Prihvaćam da je nemoguće osloniti se na sjećanje i da zaista postoji zaborav.
Da se ljudi, navike, predrasude, klimatski uvjeti i misli mijenjaju i da se mir pretvara u globalni nemir. Polako i sigurno. Prihvaćam vjerojatnost da nismo jedini. Ovdje i bilo gdje. Da strah, nesigurnost, sumnja, dobra volja i vedar duh nepovratno blijedi poput starih fotografija.
Ne prihvaćam samo jedno. Nepobitnu činjenicu da je zapravo od svega najlakše - odustati.
Osma fotografija. Prihvaćam. Hvala dragoj prijateljici Mihaeli Milinković.
promatram
Promatram svijet kroz objektiv. Izgleda bolje s bluranom pozadinom. Ti si u fokusu. Oštećeni detalji nisu jasni. Donosiš nam limunadu na balkon, a vjetar raznosi tvoju kosu. Smiješ se. I navlačiš zastore da ne uđe sunce u stan.
Savršeno ti pristaje kad nisi zabrinuta. Poput one haljine iz Zare. Ležim na podu i pritišćem okidač. Uzastopno.
Prestani - kažeš mi i legneš pored mene.
Prestani - kažeš mi i legneš pored mene.
Tvoj dah hladi mi vrat. Napeta igra svjetla i sjene događa se na tvom licu. Ostao sam bez filma u krivi trenutak.
Pa promatram. I pamtim.
Pa promatram. I pamtim.
Deveta fotografija zove se Promatram. Hvala mom prijatelju Marku Gracinu. Čovjeku zaslužnom za sve ovo.
OVDJE
Deseta i posljednja fotografija iz ove serije zove se Ovdje.
Hvala dragom Hrvoju Kovačeviću.
